Cvijeće za dženazu Bihać – islamska skromnost, ljudska blizina

U Bihaću, kao i širom Krajine, smrt se ne doživljava kao kraj, već kao početak drugog puta. Kada neko iz komšiluka, rodbine ili zajednice preseli na Ahiret, cijeli kraj se pokrene – od priprema dženaze, organizacije mezara, do dolaska rodbine iz inostranstva. U tom kontekstu, cvijeće za dženazu u Bihaću sve više dobija svoje mjesto – ne kao vjerski propis, već kao kulturološki i emotivni čin poštovanja.

U islamskoj vjeri, najvrijedniji dar za umrlog je dova. Međutim, u savremenom dobu, naročito među Bošnjacima Bihaća i okolnih naselja (Vedro Polje, Pokoj, Ozimice, Izačić), cvijeće se često pojavljuje kao simbol tješenja porodice i dostojanstvenog ispraćaja, bez pretjerivanja i raskoši.

Cvijeće u vrijeme sabura – gest koji ne remeti, nego umiruje

Bihać je grad gdje su tuga i sabur odavno u srodstvu. U narodu se kaže: „Ne plači preglasno – neka tuga bude između tebe i Allaha.“ Upravo zato, na dženazama u Bihaću vlada posebna tišina. Ljudi ne viču, ne raspravljaju, ne govore mnogo. Svi se kreću lagano, bez dramatike. U tom okviru, cvijet se ne donosi da bi bio viđen – već da bi stajao tiho. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet na stolu uz Kur’an u sobi u kojoj se uči tevhid, skromna ruža pored tespika, ili jednostavan buket bijelih ljiljana u dnevnoj sobi gdje porodica prima saučešće – sve to postaje prostor za disanje, tihi saveznik tuge. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće za dženazu Bihać

U Bihaću se zna – ne pretjeruj ni u čemu, pa ni u cvijeću. Ako ga već nosiš, neka bude:

  • bez buke,

  • bez natpisa,

  • bez previše boje.

Zato su najčešći izbori bijeli ljiljani, ruže, karanfili, u kombinaciji sa zelenilom. Cvjećari u Bihaću često koriste i grančice domaće paprati, poljskog bilja ili čak suhog zumbula – sve da bi se izbjegla komercijalnost i ostao duhovni ton. Cvijeće za dženazu Bihać

Tevhid, žene i cvijet – nevidljiva snaga tuge

U bihaćkoj tradiciji, žene često preuzimaju organizaciju dijela žalosti koji nije vidljiv javnosti – priprema prostora za tevhid, učenje Kur’ana, dova, kahva, razgovor s bližima. U tom krugu žena, cvijeće ima posebno značenje. Cvijeće za dženazu Bihać

  • Buket na sredini tevhidskog stola često nije slučajan – to je znak zahvalnosti, sjećanja, pažnje.

  • Cvijet se donosi i na dan sedmine – položi se pored kahve, ostavi uz Fatihu.

  • Ponekad žene, posebno one iz bliže rodbine, donesu jedan bijeli cvijet i ostave ga bez riječi – kao dova u boji.

U tim trenucima, cvijeće nije dekoracija, nego duhovna pratnja. U sobama gdje se uči tevhid, često se čuje tih glas: „Ostavite ga, lijepo je – nek stoji tu, ko dova.“

U mnogim bihaćkim mahalama – Pokoju, Ribiću, Muslićima, Sokolcu – ove prakse su prešutne, nepisane, ali snažne. One pokazuju koliko se cvijet može uklopiti u vjerski ambijent kad dolazi iz nijeta, a ne iz forme. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće iz dijaspore – poruka onih koji nisu mogli doći

Bihaćka dijaspora je snažno povezana s rodnim krajem. Kada neko iz porodice premine, rodbina iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Slovenije odmah kontaktira porodicu – ali često i pošalje cvijet preko lokalnih cvjećara. Cvijeće za dženazu Bihać

To su obično jednostavni aranžmani, često naručeni s napomenom:

  • „Bez trake, bez ukrasa, da bude u skladu s vjerom.“

  • „Samo bijelo, bez puno boja.“

  • „Stavi ga na sto, ako bude mjesta.“

Cvjećari koji imaju iskustva s dženazama u Bihaću znaju kako da aranžiraju cvijeće:

  • tako da niti jedna komponenta ne odudara od islamskog dostojanstva,

  • tako da nema kiča,

  • tako da buketi odišu mirom, a ne pažnjom.

Mnoge porodice kasnije kažu: „Kao da su bili s nama – makar u buketu.“ Taj osjećaj povezanosti i zajedničke tuge je ono što daje cvijetu značenje koje nadilazi njegovu fizičku ljepotu. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i mezar – tradicija tihe prisutnosti

U Bihaću i okolnim mjestima (Ćukovi, Kamenica, Mali i Veliki Lug), nakon ukopa, postoji običaj da žene dan poslije obiđu mezar. Tada ponesu:

Cvijet se tada polaže na zemlju, bez vaze, bez plastike, bez riječi. Samo tiho: „Rahmet ti duši.“
Neki buketi se ostave i za vrijeme četeresetog dana – kao znak da je sjećanje i dalje svježe.

U tom okviru, cvijeće nije u centru, ali njegova prisutnost dopunjuje bol saburom. Nema natpisa, nema pompe, samo boja, miris i tišina. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće koje ne govori, ali kaže sve

U danima tuge, riječ je često višak. Kada se porodica vrati iz mezarja, kuća je puna ljudi, ali još punija tišine. Cvijeće za dženazu Bihać

Tada jedan buket bijelih ljiljana, jednostavan aranžman sa zelenilom ili diskretna bijela ruža može donijeti ono što je neizgovoreno – tiho saučešće, dova u boji, podsjetnik da neko misli na njih. Cvijeće za dženazu Bihać

U Bihaću, ljudi koji donesu cvijeće na dan dženaze ili sedmine najčešće to čine:

  • bez trake i bez natpisa – u skladu s islamskom skromnošću;

  • u diskretnim, prirodnim bojama – bijela, zelena, blaga bež;

  • sa srcem, ne iz obaveze – jer dženaza nije formalnost, već ibadet.

U tom duhu, cvijet ne remeti tišinu dove, već postaje njen tihi svjedok. Porodica često ostavi cvijeće na prozoru, stolu uz Kur’an, ili pored slike rahmetlije ako je imaju. Niko ga ne pokazuje – ali svi ga primijete. Cvijeće za dženazu Bihać

Dženaza u Bihaću – između tradicije i savremene potrebe

U Krajini, pa tako i u Bihaću, običaji dženaze duboko su ukorijenjeni. Sve se zna: ko priprema ćefine, ko poziva imama, kako se organizuje tevhid. Ali posljednjih godina, naročito pod uticajem dijaspore, pojavljuje se i potreba da se tuga izrazi i vizuelno – ali dostojanstveno. Cvijeće za dženazu Bihać

Zato se sve češće na dženazama u Bihaću pojavljuju:

  • skromni cvjetni buketi koje donose rodbina iz Njemačke, Austrije ili Slovenije;

  • aranžmani bez plastike i ukrasa, sa suptilnim zelenilom i bijelim cvjetovima;

  • cvjetni detalji uz tevhidski sto, gdje žene uče Kur’an.

Neki hodže se slažu s tim, neki ne. Ali većina razumije – nije u cvijetu problem, već u namjeri. Ako se cvijet daje iz poštovanja, bez pretjerivanja, on može biti dio sabura, a ne smetnja dove. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvjećari u Bihaću – iskustvo i razumijevanje običaja

Bihaćki cvjećari, naročito oni koji posluju duže vrijeme u naseljima poput Pokoja, Harmana ili centra grada, naučili su kako izgleda „cvijet za dženazu“. Nisu to isti buketi kao za rođendan. To su posebne kompozicije:

  • bez sjajnih papira, bez balona, bez natpisa;

  • s naglaskom na prirodne linije i smiren ton;

  • ponekad upletene s grančicama masline, ružmarina ili suhog zumbula.

Porodice koje naručuju cvijeće za dženazu u Bihaću najčešće traže nešto što će:

  • biti skromno ali iskreno,

  • ne skretati pažnju s molitve,

  • odražavati duhovnu čistoću i prisutnost.

U tom smislu, domaći cvjećari igraju važnu ulogu u održavanju ravnoteže između tradicije i savremenog izražavanja tuge.

Cvijeće u tišini doma – nijemi sagovornik tuge

Nakon dženaze, kada se kuća isprazni, kad se kahva popije i zadnji gost isprati, ostaje prostor. Prostor pun tišine. U Bihaću, u mnogim domovima, upravo tada cvijet ostane kao posljednji gost. Ne traži pažnju, ne prekida tugu – samo stoji. Cvijeće za dženazu Bihać

Buket bijelih ruža na prozoru, suhi karanfil pored slike rahmetlije, jednostavna grana paprati u čaši – svi oni ostaju kao vizualni podsjetnici na to da tuga nije prošla, ali da nismo sami. Cvijeće za dženazu Bihać

U mahalskoj svijesti, naročito među starijim ženama, cvijet nije predmet. On je dijeljenje bola. Kad neko iz komšiluka donese cvijet, bez riječi, i samo ga ostavi na sto, ta tišina govori više od svake izjave saučešća. Cvijeće za dženazu Bihać

I kad neko kasnije pita:

„Ko ti je donio ovaj cvijet?“
Odgovor često bude: „Ne znam. Samo sam ga našla tu.“

U tome leži ljepota dženazne tuge u Bihaću – nema potrebe za potvrdom prisustva, samo za prisustvom samim. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće u mahalskoj solidarnosti – gdje nije krv sve što veže

Kroz desetljeća, bihaćke mahale su razvile snažnu unutrašnju povezanost. Ljudi koji nisu rodbina – jesu porodica. Komšije su prve koje dolaze na dženazu, donose jelo, dovu, stolicu, i – poneko i cvijet. Cvijeće za dženazu Bihać

U zajednicama kao što su Ozimice, Harmani, Hatinac, Luke, Pokoj, ova mahalska empatija je svakodnevna, ali se najviše vidi kad se desi smrt. Tada se aktivira nepisani kod:

  • „Ti pripremi kahvu, ja ću donijeti cvijet.“

  • „Ja ću otići po hodžu, a ti gledaj ima li vaza za onaj buket.“

  • „Neka cvijet bude bijel, znaju oni da je od komšiluka.“

U takvom okruženju, cvijet više nije simbol žalosti, nego znak zajedničke tuge. On stoji u hodniku, dnevnoj sobi, nekad i u avliji – kao most između bola i pripadnosti. Cvijeće za dženazu Bihać

Djeca i mladi – kako nova generacija doživljava cvijet u vremenu dženaze

Zanimljivo je posmatrati kako mlađa generacija u Bihaću danas pristupa ovim temama. Mnogi od njih odrasli su van domovine, u diaspori, i često nisu sigurni da li je cvijet „dozvoljen“ ili „prikladan“ u islamskoj dženazi. Zato često pitaju:

  • „Da li smijem poslati cvijeće?“

  • „Je li to u redu po vjeri?“

  • „Hoće li se neko naljutiti?“

Odgovor koji često dobiju od roditelja ili imama glasi:

„Ako ne pretjeruješ, i ako dolazi iz srca – smiješ.“

Ovaj odgovor oslobađa, i sve više mladih odlučuje da pošalje ili donese buket:

  • ne kao vjerski simbol, već kao lični izraz bola,

  • ne da bi impresionirali, već da održe vezu s onima koje vole,

  • ne iz navike, već iz potrebe da budu prisutni, iako su daleko.

Oni tako stvaraju novi sloj dženazne kulture u Bihaću – spoj poštovanja tradicije i savremenog izražavanja emocija. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet i sjećanje – kada vrijeme ne briše, već čuva

I mjesecima nakon dženaze, jedan osušen buket ostaje na polici. Niko ga ne dira. Prolazi pored njega svakog dana. Ponekad ga pogledaš. Ponekad samo prođeš. Ipak, on ostaje tu – kao tihi čuvar bola. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet tada više nije cvijet. On je:

  • sjećanje na dan tuge,

  • trag prijateljstva,

  • komadić duše onoga ko ga je donio.

U Bihaću, ljudi takve stvari ne bacaju lako.
„Neka stoji do četeresetog dana.“
„Neka bude uz Kur’an.“
„Neka znaš da nije niko zaboravio.“

Ovi običaji možda nisu napisani u knjigama, ali su urezani u kolektivnu svijest ljudi ovog grada. Cvijet je – i bit će – tihi svjedok onoga što ne želimo zaboraviti. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i Kur’an – mirisi i riječi koje tješe

U mnogim bihaćkim domovima, kada se desi smrt, na posebno mjesto u kući postavlja se Kur’an, otvoren na stranici s Jasinom ili učenjem sure El-Mulk. Uz njega često bude tespih, svijeća koja ne gori već simbolizira pažnju, i – jedan tihi buket. Cvijeće za dženazu Bihać

Taj buket ne nosi u sebi nikakvu obavezu. On nije dio vjerskog propisa, ali njegova prisutnost često znači više nego što riječi mogu reći. Često je to:

  • bijela ruža uz Kur’an, koja simbolizira čistoću duše rahmetlije;

  • grančica masline, kao znak mira i dove za rahmet;

  • skromni buket s upletenim zelenilom, znak da neko misli, i da je dova prisutna.

Ljudi ne sjede pored tog cvijeta da ga gledaju. On stoji sam – i bude zapamćen. I kad neko nakon sedmine dođe u kuću, pogleda prema njemu i tiho kaže:

„Lijepo je što ste to ostavili. Tako fino stoji, kao da i sam nešto uči.“

Cvijeće u seoskim mahalama oko Bihaća – jednostavnost, ali snaga geste

U naseljima poput Gata, Orašca, Lohova, Kulen-Vakufa ili Ripča, običaji oko dženaze zadržali su izvorni duh – dostojanstveno, tiho, saburli. Tamo se ne govori mnogo, ne nosi se raskoš, i sve što se radi – radi se s nijazetom. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće se tu pojavljuje rjeđe, ali kad se pojavi – ima veliku težinu. Jer ako neko iz tih krajeva donese cvijet, zna se:

  • nije ga donio iz hira,

  • nije ga donio da bi bio viđen,

  • donio ga je jer mu je srce tako reklo.

Ti cvjetovi su često u staklenim teglama, jednostavnim posudama, u vazi koja se koristi samo za takve prilike. Nema kupovnih etiketa, nema plastike, nema „modnih“ aranžmana. Cvijeće za dženazu Bihać

I kad se taj cvijet ostavi u sobi gdje se sjedi, ili pored kahve za sedminu, zna se da je:

  • nečija ruka podrhtavala dok ga je stavljala,

  • nečije srce otkucalo tišu dovu,

  • nečiji sabur bio izgovoren bez riječi.

Cvijet na četeresnicu – biljeg da sjećanje traje

U Bihaću, kao i širom Krajine, četeresnica (četrdeseti dan od smrti) ima posebno mjesto. To je dan kad porodica:

  • priprema kahvu i kolače,

  • poziva komšiluk i rodbinu,

  • uči se dova i dijeli sjećanje.

Tada mnogi ponovo donesu cvijet – ali ne onaj isti kao za dženazu. Taj cvijet:

  • bude možda i skromniji, jer je sve prošlo, ali sjećanje ostaje;

  • ponekad je osušen, s namjerom – da simbolizira prolaznost dunjaluka i trajnost ahireta;

  • često bude položen ispod slike rahmetlije, ako je imaju, ili na sto gdje se ostavi kahva i hurma. Cvijeće za dženazu Bihać

Jedna starija žena iz Žegara rekla je:

„Meni su na četeresnicu donijeli samo jedan bijeli karanfil. I vjeruj mi – više mi je to značilo nego sve riječi koje su mi govorili tih dana.“

To pokazuje da kada se gest uradi s osjećajem, veličina i količina nisu važne. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet kao tiha dova – most između ljudi i duša

Dženaza je ibadet. Cvijet nije. Ali u Bihaću, kroz decenije i tihi prijenos običaja, cvijet je postao tiha dova. On ne izgovara sure, ne klanja, ali učestvuje u saburu. Ne jer to mora – nego jer ljudi žele da tuga bude podijeljena na još jedan način. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet u tom kontekstu postaje:

  • neizgovorena riječ,

  • odraz poštovanja,

  • gest koji ne traži odgovor.

Kad ti neko donese cvijet nakon dženaze, u Bihaću, ti ne kažeš „Hvala“. Samo klimneš glavom. I to je dovoljno. Jer nije hvala za cvijet, nego za sabur koji on nosi. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće u postdženaznim danima – produžetak dove i sabura

Nakon što prođe sam dan dženaze, u Bihaću ostaje period koji narod zove vrijeme tuge. To je ono vrijeme kada se ne slavi, ne pušta muzika, ne ide na veselja, kada porodica još uči dove, a komšiluk i dalje nosi hranu. U tim danima, cvijeće nije ukras, već podsjetnik.

U mnogim kućama, na stolu ili polici, ostaje jedan buket – ponekad osušen, ponekad svjež, ali uvijek na istom mjestu. On postaje poput tihog safarija tuge, vidljiv samo onima koji su došli u kuću znajući bol koja je prošla. Cvijeće za dženazu Bihać

U tih nekoliko sedmica nakon dženaze:

  • djeca u kući često pogledaju taj cvijet i šute,

  • starija rodbina ga pomjeri kad briše prašinu, ali ga nikad ne baca,

  • žene ga ponekad okrenu prema prozoru, „da vidi svjetla“.

U svemu tome, cvijet nije predmet – on je veza. Veza između dana kad su posljednji put vidjeli voljenu osobu i današnjeg trenutka, kada se još uvijek traži snaga da se krene dalje. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i mahalske posjete – geste koje griju dušu

Bihaćka mahalska struktura poznata je po svojoj neformalnoj, ali snažnoj solidarnosti. Nakon dženaze, komšije, poznanici, dalji rođaci i prijatelji dolaze danima u kuću porodice koja je izgubila nekoga. Dolaze bez najave, tiho, s kahvom, domaćim sokom, hurmama – i često s cvijetom.

Cvijeće za dženazu Bihać

Ali ne s buketom koji je kupljen da impresionira. U Bihaću se zna – što je cvijet skromniji, to mu je namjera čišća.

Često to budu:

  • dvije-tri ruže u običnom papiru,

  • ljiljan koji je ubrala žena iz avlije, zamotan u kuhinjsku krpu,

  • suhi karanfil koji se čuvao od Bajrama, sada predat u šutnji.

Te male stvari imaju veliku težinu. Jer mahalska žena zna šta znači ostaviti cvijet na stol:

„Evo, ovo je za tebe, da ne bude kuća pusta.“

U tom činu cvijet ne zamjenjuje dove, ali ih dopunjuje, kao vizualni odraz osjećaja koje riječi ne mogu nositi. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i sjećanje kroz godine – kad postane dio prostora tuge

Postoji još jedan nivo na kojem cvijet ostaje prisutan. U nekim kućama u Bihaću, kada se desi dženaza, taj prvi cvijet se sačuva. Suši se, stavlja se u ram, ili ostaje u kutiji. Godinama kasnije, neko otvori ladicu i nađe:

  • osušeni buket,

  • ostatak trake (ako je stavljena),

  • malo zelenila sa stola gdje je učena dova.

Tada taj cvijet više nije simbol tuge – on postaje čuvar sjećanja. Djeca koja su bila mala kada je neko preselio, pogledaju to i kažu:

„Ovo su ostavili kad je dedo preselio.“

U tome se krije posebna vrijednost – cvijet kao most između generacija, kao živi dokaz da je neko bio voljen, oplakan, i da se na njega misli i mnogo godina kasnije. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće u rahatluku – kada tuga postane tišina

U Bihaću se često koristi izraz „sad je rahat“ kada se govori o rahmetliji. Kad tuga prođe prvu vatru, kad dženaza, sedmina i četeresnica prođu, kad kuća opet utihne, tada ljudi polako ulaze u mir sa gubitkom. I tada, na polici, ostaje samo jedan mali znak – osušen cvijet. Nema više svježih buketa, nema dolazaka. Cvijeće za dženazu Bihać

Ali taj cvijet ne smeta. On stoji kao znak da je sve bilo kako treba. Da je neko ispraćen s dovom, saburom, poštovanjem – i jednim cvijetom. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće kao nijemi svjedok tuge – između dova i tišine

Smrt u Bihaću nije samo trenutak, već proces. Počinje onog časa kada vijest stigne u mahalu i ne završava ni danima ni sedmicama poslije dženaze. U tom periodu, sve se mjeri drugačijim aršinima: govor je tih, pokreti usporeni, pogledi spušteni. A između toga – cvijet stoji. Ne da naruši mir, već da učestvuje u njemu. Cvijeće za dženazu Bihać

U prostorijama gdje se dova uči, često se može vidjeti:

  • jedan jednostavan aranžman bijelog cvijeća uz tespih,

  • suhi karanfil pored Kur’ana,

  • svježi ljiljan u staklenoj čaši pored kahve za gosta.

To nije dekoracija. To je produžetak šutnje, ni’met u obliku boje, dova koja ne izlazi iz usta već iz pogleda. Cvijeće za dženazu Bihać

Stariji ljudi često znaju reći:

„Neka cvijet ostane dok sam još ja živ, da ga gledam i sjećam se.“ Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i šerijatski pogled – kad forma prati nijjet

U islamskom učenju, dženaza je ibadet, a svaki ibadet ima svoj adab (pravilo ponašanja). Iako se ne preporučuje raskoš, niti pretjerivanje, nijedan propis ne zabranjuje gest poštovanja ako je u skladu s duhovnom skromnošću. Upravo tu dolazimo do mjesta gdje se u Bihaću našla ravnoteža. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijet nije:

  • dova,

  • ibadet,

  • zamjena za Fatihu.

Ali on je:

  • znak da neko misli,

  • gest koji ne traži ništa zauzvrat,

  • tiha poruka – “žao mi je, sjećam se”.

Kada se donese skromno, bez pompe, bez natpisa i plastike, cvijet ne ulazi u konflikt s vjerom, već se stapa s njom, kao što dova ide uz suzu, a sabur uz bol. Cvijeće za dženazu Bihać

Mnogi imami u Bihaću to i naglašavaju – „Ne zabranjujemo ono što nije grijeh, nego podsjećamo na mjeru.“ A upravo mjera je ono čega se ljudi u ovom gradu pridržavaju – u svemu, pa i u cvijeću. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i rahmet – kad jedan miris postane most između dunjaluka i ahireta

U krajiškom mentalitetu, „rahmet“ nije samo riječ – to je osjećanje. Kad se spomene neko ko je preselio, kaže se: „Rahmetli bio“. I u tom rahmetu, u toj tišini, cvijet često bude ono što se vidi dok se to izgovara. Cvijeće za dženazu Bihać

  • Ako stoji osušena ruža pored slike rahmetlije – to je rahmet.

  • Ako u avliji ostane cvijet koji je neko donio sedam dana ranije – to je rahmet.

  • Ako na mezaru ostane grančica ružmarina koju je ostavila unuka – to je rahmet.

Rahmet ne nosi oblik – ali može imati boju, miris, prisustvo. I zato se ljudi u Bihaću ne ustručavaju da ostave skromni znak tuge, znajući da ako nije suvišan – onda je dobrodošao. Cvijeće za dženazu Bihać

Cvijeće i vrijeme – kad godina prođe, a bol ostane

Godinu dana nakon dženaze, kada se približi godišnjica, mnogi posjete mezar. Tada se ne nosi ništa veliko, nema govora, nema okupljanja – samo prisustvo. I poneko donese jedan cvijet. Ponekad je to:

  • ruža iz vlastite bašte,

  • cvijet ubrat na putu ka mezarju,

  • osušeni buket koji je stajao godinu dana u kući, sada položen na zemlju.

U tom gestu ima nešto izuzetno nježno. Jer taj cvijet više nije znak tuge – već znak sjećanja. On ne kaže: „Plačem.“ Već kaže: „Nisam zaboravio.“

Bihaćki narod zna da sjećanje ne mora biti glasno. Dovoljno je da bude prisutno. A cvijet je ponekad upravo ta tiha prisutnost. Cvijeće za dženazu Bihać