🕯 Cvijeće za sahranu Novi Travnik

Tiho, jednostavno, iskreno

U Novom Travniku, kad nekog više nema, prvo što ljudi urade je – donesu cvijeće. Nije to običaj. Nije navika. To je potreba srca.
Jer kada ostane samo tišina i zemlja, cvijet je jedina riječ koja još ima smisla.

📌 Nekad je to ruža. Nekad ljiljan. Nekad karanfil. Nekad poljsko cvijeće, ubrano negdje uz put.
Ali svaki cvijet nosi isto značenje:
– “Volio sam te.”
– “Nedostaješ.”
– “Zauvijek si u meni.”

U Novom Travniku, ljudi ne dolaze na sahranu praznih ruku. Dolaze s buketima. Dolaze s venčićima. Dolaze s ružom, zamotanom u najlon. Dolaze s grančicom koja im je bila pri ruci – ali iz srca.

🌹 Zašto se nosi cvijeće na sahranu?

Jer ne znaš šta drugo da doneseš.
Jer ti je srce puno, a ruke prazne.
Jer hoćeš da kažeš nešto, ali ti glas zadrhti.
Jer ne znaš da pišeš pjesme, ne znaš da držiš govore, ne znaš da objasniš šta osjećaš – ali znaš da doneseš cvijet. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

📌 Cvijet ne govori – ali svi ga razumiju.
Cvijet ne objašnjava – ali kaže sve.

U Novom Travniku, kad neko umre, ne pita se da li će neko donijeti cvijeće. Pita se samo ko će prvi stići.

Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🕊 Kad počinje – prvi buket u tišini

Prvi koji dođe. Tiho. Ne zvoni. Ne kuca. Samo otvori kapiju. Uđe u dvorište. Pogleda kroz prozor.
U ruci mu cvijet.

📌 Taj prvi buket obično se položi u kuću žalosti, kraj slike, kraj svijeće, kraj tkanine koja prekriva ogledalo.

I niko ne priča. Niko ne pita. Niko ne komentariše.
Jer svi znaju: stigla je prva tuga.

To je trenutak kad porodica shvati da nije sama u bolu. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


👪 Porodica gleda – i srce zadrhti

Kad stigne cvijet, porodica ne kaže “hvala” naglas.
Ali svi u srcu osjete:

– “Nije ga zaboravio.”
– “Došao je.”
– “Ima još ljudi koji pamte.”

📌 Nekad stariji brat pogleda taj cvijet i zaplače.
Nekad majka ne izgovori ništa, ali zadrži buket u rukama predugo.
Nekad dijete upita: “Ko je ostavio ovo?” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
I niko ne zna odgovor.

Ali to nije ni važno. Jer cvijet nije tu zbog imena. Cvijet je tu zbog ljubavi.


🌧 Cvijeće kad pada kiša

U Novom Travniku često pada kiša.
Sahrana na kiši je posebna tuga.

📌 Ljudi stoje s kišobranima. Neki nemaju ni to. Drhte. Mokri su. Ali u rukama – i dalje drže cvijeće.

Mokro. Teško. Uvelo već na pola.
Ali niko ga ne baca.

– “Neka se i on smoči sa nama.”
– “Neka zna da smo tu.”
– “Neka cvijet osjeti što i mi.”

I kad ga spuste na grob – kaplje s njega. Ali niko ne zna da li je to kiša… ili suza.


🔥 Cvijeće kraj svijeće

U kući, pored slike pokojnika, gori svijeća. Tiha. Žuta. Mala. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

📌 Pored nje – cvijet.

Jedan. Dva. Deset. Ljudi dolaze. Odlaze. Svijeća gori. Cvijeće raste. Buket po buket.

I cijela kuća miriše. Na tugu. Na molitvu. Na sjećanje.

I kad svijeća dogori – cvijeće ostane. I svi gledaju u njega, kao da gledaju u ono što je ostalo od voljenog čovjeka.


🧓 Cvijeće od komšije

Ne moraš biti rod. Ne moraš biti prijatelj.
Dovoljno je da si živio blizu. I da te je pogodilo.

📌 U Novom Travniku, komšije donesu cvijet i kažu:

– “Nismo bili bliski… ali bio je dobar čovjek.”
– “Uvijek je pozdravljao.”
– “Zaslužio je barem ovo.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I porodica klimne glavom. Suze. I kaže:

– “Hvala vam.”

I to hvala nije zbog cvijeta. Nego zbog toga što je neko došao. Neko se sjetio. Neko je priznao da je bio vrijedan.


👧 Djeca i cvijeće

Dijete ne zna šta je smrt. Ali vidi da svi plaču. Vidi da je kuća puna. Vidi da svi nose cvijeće. I i ono pita:

– “Mogu li ja da nacrtam cvijet?”
– “Mogu li i ja da donesem?”

I nacrta crvenu ružu. I srce. I napiše “Za dedu”. I donese taj crtež. I položi ga na sto.

📌 I svi zanijeme.

Jer taj cvijet nema miris. Nema stabljiku. Nema latice.
Ali ima ono što mnogi drugi nemaju: čistu ljubav. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

✉️ Cvijeće iz daljine – kada neko ne može doći, ali pošalje znak

U Novom Travniku mnogi žive daleko. U Švicarskoj. U Njemačkoj. U Austriji. U Americi.
Neko ko nije stigao na sahranu – pošalje cvijeće.

📌 Telefonski poziv:
– “Molim vas, odnesite jedan buket u moje ime.”
– “Ne mogu doći, ali srce mi je tamo.”
– “Stavite cedulju – od Sanele, sestra iz Hamburga.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I tako na grob stigne cvijet koji je prešao stotine kilometara.
I svi koji pročitaju poruku – zanijeme. Jer daljina ne briše ljubav.


📖 Cvijet koji se godinama čuva u knjizi

Jedan cvijet, možda ruža, položen na grob – bude uzet tiho.
Ispresovan među stranicama Biblije. Ili Kur’ana. Ili stare bilježnice. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Zaboravi se, možda, gdje je stavljen.

📌 Ali godinama kasnije – kad knjiga ponovo bude otvorena – padne taj cvijet. Suh. Krhak. Bez boje.
Ali duša u njemu ostala.

I onaj ko ga nađe – zastane. Sjeti se. I kaže:

– “Ovo je bio njen cvijet.”
– “Nisam znao da je još tu.”
– “Znači, nisam zaboravio…” Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🌑 Cvijet koji nije donesen – i bol što nikad ne prođe

Nekad neko ne stigne. Nekad neko ne smogne snage. Nekad neko misli da “ima vremena”.

📌 Ali sahrana prođe. Cvijeće se osuši. Mezar se zatvori. A taj jedan cvijet nikad ne bude donesen.

I tada srce počne da boli.

– “Trebalo je da odem.”
– “Trebalo je da ostavim ružu.”
– “Sad je kasno.”

I ta tuga ostane. Ne zbog cvijeta – nego zbog svega što je ostalo neizrečeno. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🕊 Cvijet bez trake, bez poruke – ali sa dušom

Ljudi često pišu trake:

– “Posljednji pozdrav”
– “Tvoji unuci”
– “Od prijatelja”

📌 Ali nekad neko donese samo cvijet. Bez mašne. Bez papira. Bez ičega.

I samo ga spusti. Tiho.
I ode. Tiho.

I niko ne zna ko je bio. Niko ne zna zašto je došao. Niko ne zna čije je to bilo srce.

Ali svi znaju: bio je neko ko je iskreno volio. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🍞 Cvijeće koje se zamijeni – za hljeb dat u ime rahmetlije

U Novom Travniku, posebno u skromnim porodicama, zna se reći:

– “Nemamo za cvijet… ali ćemo kupiti hljeb i podijeliti.”

📌 I tako se umjesto cvijeća, pokloni:

– Hljeb
– Mlijeko
– Jaja
– Šećer
– Ili čak samo čaša vode

I svi koji to prime – znaju:

– “Ovo je u njegovo ime.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Ovo vrijedi više od buketa.”
– “Ovo hrani i tijelo i uspomenu.”

Jer nije stvar u cvijetu. Stvar je u srcu koje daruje.


👵 Cvijet koji se nosi svake godine – bez podsjetnika

Jedna žena u Novom Travniku, svake godine na isti dan, ode na groblje. U rukama – ista vrsta cvijeta. Ružičasti karanfil.
Nikad ne zaboravi. Nikad ne pita. Nikad ne zove.

📌 Dođe. Stane. Položi. Ćuti.

I ode. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I svi znaju:

– “To je ona.”
– “Svake godine.”
– “Ne priča – ali pamti.”


🌲 Cvijet koji izraste sam – pored mezara

Ponekad se desi da cvijet nikne sam.

📌 Niko ga nije posadio. Niko nije sadio sjeme. Niko nije donio sadnicu.

Ali nikne. I raste.

– Ljubičica
– Tratinčica
– Ruža Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– Divlji ljiljan

I svi stanu i gledaju.

– “Ovo je znak.”
– “Zemlja ga je vratila.”
– “Duša mu nije sama.”

I niko ne dira taj cvijet. Ne reže se. Ne čupa. Ne kosi. Ostaje svet. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


💔 Cvijet koji ostane u rukama – jer neko nije mogao da ga spusti

Nekad čovjek dođe do mezara. Drži buket. Ruke mu drhte. I svi gledaju. Čeka se da ga položi.

📌 Ali ne može.

– “Ne mogu.”
– “Još nije vrijeme.”
– “Ako ga pustim… to je kraj.”

I ode kući s cvijetom. I drži ga kraj kreveta. Pored slike.
I svaki dan gleda u njega.

Dok se ne osuši. I postane tihi svjedok ljubavi koja još nije završila. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

📜 Cvijet s porukom koja nikad nije pročitana

Neko donese cvijet. U njemu poruka. Malen papir. Uvijen, smotan, vezan trakom.

📌 Napiše nešto što nikad nije rekao:

– “Oprosti.”
– “Znao sam.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Volio sam te.”
– “Ne mogu bez tebe.”

I taj papir se ostavi unutar buketa. Ili se zavuče ispod trake. Ili se ubode u zemlju.

I niko ga ne čita. Niko ne zna šta piše.

Ali to i nije važno.

Jer ta poruka nije za svijet. Ona je samo za nju. Samo za njega. Samo za dušu koja više ne govori. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🧒 Dijete koje ostavi cvijet – na pogrešan grob

Jedan mali dječak u Novom Travniku izgubio je dedu. Donio cvijet. Sam ga birao. Išao s majkom.
Kad su došli na groblje – pogriješio. Ostavio ga na pogrešan grob.

📌 Majka mu šapne:
– “To nije dedin grob.”
A dijete odgovori:
– “Znam… ali ovaj nema ni jedan cvijet.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Možda mu niko ne dolazi.”
– “Deda bi htio da i ovaj ima.”

I tako – na tom grobu ostane cvijet. A svi koji prođu, pomisle:

– “Neko ga se sjetio.”

I niko ne zna – da je to bio dječiji buket za nepoznatog čovjeka.
Ali u tome je najveća ljubav.


❄️ Buket koji donese osoba u invalidskim kolicima, po snijegu

Zima. Snijeg. Tišina. Ponedjeljak.

Na groblju nema nikoga – osim jednog čovjeka. U kolicima. Teško se kreće. Sam.

📌 U rukama drži buket. Mokar. Skroman. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

Stane ispred mezara. Diše teško. Oči mu crvene. Spušta cvijet – drhtavo. I šapće:

– “Došao sam, ljubavi.”
– “Nisam zaboravio.”
– “Dok mogu da se krećem – doći ću.”

I ostane tako deset minuta. I onda krene niz snijeg. Spor. Tiho. Ali srce mu lakše. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🥀 Cvijet koji se ne zaboravi jer je bio posljednji

Neki ljudi pamte sve – ali najviše taj posljednji cvijet.

📌 Neko je donio buket. I stavio ga u sobu. Pokojnik ga je vidio. Naslonio glavu. Rekao:

– “Lijep je.”
– “Volim ovu boju.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Miriše kao proljeće.”

I onda… više ništa.

I taj buket ostane u pamćenju kao posljednje što su vidjeli. Posljednje što su dotakli. Posljednje što su rekli.

I niko ne baca te latice. Niko ih ne zaboravlja.
Čuvaju ih kao svetost.


🧥 Cvijet koji čeka u kaputu – dok srce ne smogne snage

Jedan čovjek nosi buket danima. U kaputu. Ide do groblja – ali ne ulazi. Vraća se. Svaki dan. Pet dana.

📌 Šesti dan – stane pred mezar. I plače. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

– “Evo ga.”
– “Nosio sam ga svaki dan… ali nisam mogao.”
– “Oprosti mi.”

Spušta ga. Nema više snage. Sjeda. Ćuti.

Taj cvijet nije svjež. Latice otpale. Ali srce… srce nikad jače. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🕯 Cvijet bez svjedoka

Nekad neko dođe kad niko ne gleda. U ponoć. U zoru. U gluho doba.

📌 Sam položi cvijet. Sam zaplače. Sam ode. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

Nema kamera. Nema ljudi. Nema porodice. Nema trake.

Samo on i cvijet. I grob. I uspomena.

I kad sutradan dođu drugi, pitaju:

– “Ko je ostavio ovo?”
A niko ne zna.
I to ostane misterija.
Ali najljepša. Jer to je cvijet od onih koji vole – a ne traže da ih iko vidi. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🧳 Cvijet koji se nosi kroz tri države

Jedna žena je krenula iz Francuske. U torbi – cvijet. Pazio se više nego pasoš.

– U avion
– U vozu
– U autobusu
– Pješice do groblja

📌 I kad je stigla – ruke joj drhte. Ali cvijet je još tu. I kaže:

– “Ovo si mi tražio.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Nisam zaboravila.”
– “Nosila sam te ovim putem – kao što si ti mene čuvao kad sam bila mala.”

I spusti ga tiho.
Cvijet s hiljadu kilometara, ali sa jednim srcem.


👣 Cvijet koji nikne tamo gdje je neko zadnji put hodao

Jedna žena iz Novog Travnika godinama nije dirala stazu kroz vrt. Tuda je njen muž svakog jutra prolazio.

📌 Jedne godine – nikla ruža. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Tačno na mjestu gdje je zadnji put prošao.

Niko je nije sadio. Niko nije znao otkud.
Ali ona je znala.

– “To je on.”
– “Došao je da me vidi.”
– “I opet prolazi pored mene.”

I cvijet ostane. I svake godine raste. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

📜 Cvijet s porukom koja nikad nije pročitana

Neko donese cvijet. U njemu poruka. Malen papir. Uvijen, smotan, vezan trakom.

📌 Napiše nešto što nikad nije rekao:

– “Oprosti.”
– “Znao sam.”
– “Volio sam te.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Ne mogu bez tebe.”

I taj papir se ostavi unutar buketa. Ili se zavuče ispod trake. Ili se ubode u zemlju.

I niko ga ne čita. Niko ne zna šta piše.

Ali to i nije važno.

Jer ta poruka nije za svijet. Ona je samo za nju. Samo za njega. Samo za dušu koja više ne govori.

Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🧒 Dijete koje ostavi cvijet – na pogrešan grob

Jedan mali dječak u Novom Travniku izgubio je dedu. Donio cvijet. Sam ga birao. Išao s majkom.
Kad su došli na groblje – pogriješio. Ostavio ga na pogrešan grob.

📌 Majka mu šapne:
– “To nije dedin grob.”
A dijete odgovori:
– “Znam… ali ovaj nema ni jedan cvijet.”
– “Možda mu niko ne dolazi.”
– “Deda bi htio da i ovaj ima.”

I tako – na tom grobu ostane cvijet. A svi koji prođu, pomisle:

– “Neko ga se sjetio.”

I niko ne zna – da je to bio dječiji buket za nepoznatog čovjeka. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Ali u tome je najveća ljubav.


❄️ Buket koji donese osoba u invalidskim kolicima, po snijegu

Zima. Snijeg. Tišina. Ponedjeljak.

Na groblju nema nikoga – osim jednog čovjeka. U kolicima. Teško se kreće. Sam.

📌 U rukama drži buket. Mokar. Skroman.

Stane ispred mezara. Diše teško. Oči mu crvene. Spušta cvijet – drhtavo. I šapće:

– “Došao sam, ljubavi.”
– “Nisam zaboravio.”
– “Dok mogu da se krećem – doći ću.”

I ostane tako deset minuta. I onda krene niz snijeg. Spor. Tiho. Ali srce mu lakše. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🥀 Cvijet koji se ne zaboravi jer je bio posljednji

Neki ljudi pamte sve – ali najviše taj posljednji cvijet.

📌 Neko je donio buket. I stavio ga u sobu. Pokojnik ga je vidio. Naslonio glavu. Rekao:

– “Lijep je.”
– “Volim ovu boju.”
– “Miriše kao proljeće.”

I onda… više ništa.

I taj buket ostane u pamćenju kao posljednje što su vidjeli. Posljednje što su dotakli. Posljednje što su rekli.

I niko ne baca te latice. Niko ih ne zaboravlja. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Čuvaju ih kao svetost.


🧥 Cvijet koji čeka u kaputu – dok srce ne smogne snage

Jedan čovjek nosi buket danima. U kaputu. Ide do groblja – ali ne ulazi. Vraća se. Svaki dan. Pet dana.

📌 Šesti dan – stane pred mezar. I plače.

– “Evo ga.”
– “Nosio sam ga svaki dan… ali nisam mogao.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Oprosti mi.”

Spušta ga. Nema više snage. Sjeda. Ćuti.

Taj cvijet nije svjež. Latice otpale. Ali srce… srce nikad jače.


🕯 Cvijet bez svjedoka

Nekad neko dođe kad niko ne gleda. U ponoć. U zoru. U gluho doba.

📌 Sam položi cvijet. Sam zaplače. Sam ode.

Nema kamera. Nema ljudi. Nema porodice. Nema trake. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

Samo on i cvijet. I grob. I uspomena.

I kad sutradan dođu drugi, pitaju:

– “Ko je ostavio ovo?”
A niko ne zna.
I to ostane misterija.
Ali najljepša. Jer to je cvijet od onih koji vole – a ne traže da ih iko vidi.


🧳 Cvijet koji se nosi kroz tri države

Jedna žena je krenula iz Francuske. U torbi – cvijet. Pazio se više nego pasoš. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

– U avion
– U vozu
– U autobusu
– Pješice do groblja

📌 I kad je stigla – ruke joj drhte. Ali cvijet je još tu. I kaže:

– “Ovo si mi tražio.”
– “Nisam zaboravila.”
– “Nosila sam te ovim putem – kao što si ti mene čuvao kad sam bila mala.”

I spusti ga tiho. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Cvijet s hiljadu kilometara, ali sa jednim srcem.


👣 Cvijet koji nikne tamo gdje je neko zadnji put hodao

Jedna žena iz Novog Travnika godinama nije dirala stazu kroz vrt. Tuda je njen muž svakog jutra prolazio.

📌 Jedne godine – nikla ruža.
Tačno na mjestu gdje je zadnji put prošao.

Niko je nije sadio. Niko nije znao otkud. Cvijeće za sahranu Novi Travnik
Ali ona je znala.

– “To je on.”
– “Došao je da me vidi.”
– “I opet prolazi pored mene.”

I cvijet ostane. I svake godine raste.

🛐 Cvijet koji se ostavi u džamiji, crkvi ili na pragu duše

Neki ljudi ne dođu na sahranu. Neki ne smognu snage. Neki ne žele da budu viđeni.
Ali odu tiho – u džamiju. Ili u crkvu. Ili samo ostanu sami kod kuće. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

📌 I stave cvijet pored svijeće. Ili pored sedžade. Ili pored prozora.

I mole se. I šapuću:

– “Da mu je rahmet.”
– “Da joj je svjetlo.”
– “Da Bog zna da sam bio tu, iako nisam došao.”

I taj cvijet možda niko neće vidjeti. Ali on zna. Onaj kome je namijenjen zna.


🕯 Cvijet uz molitvu – kad riječi ne izlaze, ali ruke drže

Nekad ljudi ne mogu da govore. Grlo im zadrhti. Srce lupa. Glas nestane.

📌 Ali ruke… ruke donesu cvijet.

Drže ga čvrsto. Pa ga polože pažljivo. Pa spuste glavu. Pa se prekriže. Ili izgovore „Fatihu“ tiho. Ili samo ćute.

I u toj tišini – cvijet postane molitva.

Latica po latica, kao riječ po riječ, cvijet kaže sve ono što glas nije mogao. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🌬 Cvijet koji odnese vjetar – ali ne iz sjećanja

Ponekad se dogodi – da cvijet položen na mezar odnese vjetar.
Odleti. Nestane. Oduva ga bura.

📌 Ljudi se okrenu. Neki kažu:

– “Šteta…”
A neki drugi kažu:

– “To je znak.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik
– “Poveo ga je sa sobom.”
– “Neka ide tamo gdje pripada.”

I iako ga više nema na zemlji, ostaje u sjećanju onih koji su ga donijeli.
Jer cvijet nije tijelo – cvijet je misao. I misao ne može da nestane kad je iskrena.


📸 Cvijet sa slike – koji se čuva samo u fotografiji

Neki ljudi slikaju buket koji su odnijeli. Da ga imaju. Da ostane.

📌 I kad prođu godine, i latice uvenu, i zemlja promijeni oblik – ta slika ostane.

Na telefonu. U albumu. U rami. U sećanju. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I pogledaju je kad zadrhte. Kad se sjete. Kad zaplaču.

– “Evo, ovo sam donio tog dana.”
– “Bio je suncokret.”
– “Bila je zima, ali cvijet je bio topao.”

I taj buket – i dalje traje. U pikselima. U srcu.


🕯 Cvijet koji se podijeli na dijelove – kad ga svi žele ponijeti

Jedan buket. Jedan veliki. Donijela ga porodica. Položen je na grob.

📌 Ali kad su svi krenuli da se razilaze, dijete reklo: Cvijeće za sahranu Novi Travnik

– “Mogu li jedan cvijet da ponesem kući?”
I drugi su poželjeli isto.

I tako – buket se razdijelio.

Svako je uzeo po jednu ružu. Po jedan ljiljan. Po jedan listić.

I odnijeli su to kući. Stavili pored slike. Neki u knjigu. Neki u čašu vode.

I više nije bio buket. Bio je sjećanje u više domova.

Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🫂 Cvijet koji se donese u tišini – nakon velikog oprosta

Ponekad se ljudi posvađaju. Ne govore godinama. Ne gledaju se.
Ali smrt sruši zidove.

📌 Jedan brat, koji nije razgovarao s pokojnikom više od decenije – došao je.

Nije rekao riječ. Samo spustio buket.

Svi su ćutali. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I niko ga nije pitao ništa.
Jer svi su znali:
– “Ovo je najveći oprost.”
– “Ovo je njegov mir.”
– “Ovo je sve što je trebalo reći.”


🛑 Cvijet koji nikad nije stigao – jer je neko umro prebrzo

Neki ljudi kupe cvijet – ali ga nikada ne stignu dati.

📌 Čovjek ide u posjetu. Kupuje buket. Veseli se. Planira da iznenadi.

Ali prije nego stigne – stigne vijest. Cvijeće za sahranu Novi Travnik

– “Umrla je.”
– “Nije više s nama.”
– “Nema više vremena.”

I taj buket… više ne zna gdje da ide.

Stoji u uglu sobe. Suši se. Pada.
Ali u njemu je ostalo sve što se nije stiglo reći. Cvijeće za sahranu Novi Travnik


🎒 Cvijet koji djeca ponesu u školsku torbu – jer ne znaju gdje da ga ostave

Jedno dijete izgubilo je učiteljicu. Nije znalo gdje joj je grob. Nije smjelo ići samo.

📌 I stavilo cvijet u školsku torbu. I nosilo ga danima.

U učionici – otvori torbu, pogleda ga.

Na odmoru – pomiriše ga.

Kod kuće – šapne mu:

– “Naučila si me da pišem…”
– “Neću zaboraviti.”
– “Ovaj cvijet je samo za tebe.” Cvijeće za sahranu Novi Travnik

I kad uvene – stavi ga u kutiju. Uspomenu. I zauvijek ga sačuva.


🛏 Cvijet koji ostane pod jastukom – za posljednji san

Jedna žena iz Novog Travnika položila je cvijet ispod jastuka pokojnika.

📌 Nije rekla nikome.

Kasnije su ga pronašli. Mali, bijeli, skromni cvijet.

I pitali: Cvijeće za sahranu Novi Travnik

– “Ko je ovo ostavio?”
A ona je rekla:

– “Da mu miriše posljednji san.”
– “Da ne ide sam.”
– “Da zna da ga volimo, i kad zaspe zauvijek.”


📚 Kraj?

Ne. Nema kraja.

Jer dok god neko donese jedan cvijet, Cvijeće za sahranu Novi Travnik
dok god neko nacrta jednu ružu,
dok god neko šapne ime pokojnika uz miris ljiljana…
dotad sjećanje traje.

I Novi Travnik pamti.
I ljudi ne zaboravljaju.
I cvijet i dalje govori – tiše nego riječ, ali dublje nego knjiga. Cvijeće za sahranu Novi Travnik